-Hoćemo li ići večeras?- upitao me Nils. Možda se nadao da ću ja reći da ne idemo. Već je došla crna noć. Blizu ekvadora nema dugih zora i predvečerja. U par trenutaka ujutro dođe sunce i počne pržiti, ako nije kiša. Tako i predvečerja, nisi se ni stigao obradovati što konačno možeš izaći iz hlada, kad već ne vidiš ni par metara ispred sebe.

-Idemo, ako večeras ne odemo, vjerojatno nećemo nikako- odgovorio sam mu.

***

‍

Plan je bio otići do djeda, abuelo Elias, kojeg je Nils upoznao na prijašnjem putovanju kad je prolazio ovim krajem. Prije nekoliko dana sam ga upoznao i ja. Svoj radni vijek je proveo u vojsci, kao kapetan broda. Na pitanje koliko djece ima odgovara:

-U Baranquilli devet, u Caqueti šest…- kad smo sve zbrojili došli smo do broja 28.

-Pa zašto toliko žena i djece?- netko je upitao.

-Žene, njih su oteli kajmani.- odgovorio nam je uz smiješak. Razgledali smo njegovu malenu kuću, od tla odignutu na tankim stubovima, cijelu naheru i nepravilnu. Daske na kućama su bile bez boje i laka, jedino je ograda, napravljena od letvica, crvenih i žutih, davala neodređeni čar inače jadnom zdanju. Ispred kuće na riječnoj plaži privezan je njegov čamac s kojim ide na ribolov i prevozi seljake na drugu stranu rijeke. Dok smo stajali u njegovoj kući i promatrali okolinu pojavile su se njegove dvije mušterije, majka i sin. Pridružili smo se vožnji. Abuelo je polagano gegajući se po blatu došao do čamca, odgurnuo ga u dubinu i upravljao njime znalački kroz riječnu struju. Cilj nam je bio uvući se u rukavac na drugoj strani rijeke. Na prolazu nam se pripriječilo stablo kojeg je oborila velika voda. Putanja broda je neminovno vodila prema stablu. Nils se također uspaničio, ali abuelo se iskobeljao, lagano naslonio čamcem na drvo i nastavio svoj put. Kad smo se vratili natrag pozdravili smo se i obećali posjetiti ga idućih dana.

 ***
‍

Krenuli smo, s naprtnjačama na leđima i gumenim čizmama na nogama. Cijeli dan je padala kiša pa nas je čekao blatnjav put. Najprije smo stali kupiti pivu i cigarete, pa krenuli put plaže. Na izlazu iz grada, tamo gdje nestaje cementna cesta, stajala su četiri policajca. Jedan je stao pred nas.

-Dobra večer, kud ste naumili?

-Do plaže, idemo u posjetu prijatelju.

-Ako mislite ići tamo trebate uzeti taksi. Ovo je no-go zona za policajce tijekom noći. Preopasno je.

Vratili smo se natrag u grad i došli do parkirališta za taksiste. Došli smo do policajaca, ovaj put u automobilu:

-Koliko dugo ste u Kolumbiji? Vaša zanimanja? Koja je svrha vašeg boravka u Kolumbiji?- ispitao nas je a mi smo na sva pitanja odgovorili. Pustio nas je proći. Taksist nas je vozio kroz cestu koja je bila niz zemljanih briježuljčića, lokvi, blata i sitnog kamenja.    

Izašli smo i krenuli blatnjavim stazom prema njegovoj kući.

-Elias! Elias!- zvali smo i osvjetljivali čeonim lampama kuću. Počela me hvatati nervoza. Nema našeg domaćina, nalazimo se u naselju u koji policija ne ulazi navečer. Netko nas može napasti iz straha, dva stranca koja lutaju oko kuća.

 U daljini smo čuli galamu, propovijed. Nils je upoznao susjeda. Iz njegove kuće se čuo zvuk televizora.

-Hooola, Buenas noches- zvali smo ga nekoliko puta. Konačno je izvirio.

-Znate li možda gdje je Elias?

-Tamo je, s kultom, na ceremoniji?

-Mislite, u crkvi?

-Da, tamo je gdje je propovjednik, otkud dolazi ovaj zvuk!

Uputili smo se prema propovjedi koja je glasno bučila iz zvučnika.

-Stat ćemo negdje iz sigurne udaljenosti. Kad završe s obredom, abuelo će izaći. Dotad možemo popiti pivu.- bio je plan koji sam podijelio s Nilsom. Složio se sa mnom. Naslonili smo se na ogradu kuće preko puta crkve. Da nema propovjedi teško bi mogli pogoditi da se radi o crkvenom zdanju. Bila je to kuća na stupovima, kao i sve ostale kuće koje ju okružuju. Nije se razlikovala niti veličinom.

Netko kaže, ja imam pakt s Bogom. Kako ti, bespomoćni griješnik i smrtno biće možeš imati pakt s Bogom, koji je najveći, u kojem je sva moć. On može imati pakt s tobom, a ti jedino možeš primiti milost…

Na mahove sam nastojao slušati propovjed. Svećenik je govorio razgovjetno. Uglavnom sam tihim glasom razgovarao s Nilsom, iako to nije bilo potrebno, čak i da smo galamili teško da bi naš zvuk došao do propovjednika i ostalih prisutnih.

-Ovo je jedna od onih crkvi iz SAD-a.- rekao sam Nilsu.

-Da, u Brazilu su utjecali na izbore, pomogli su Bolsonaru da pobjedi- reče Nils.

Svugdje po latinskoj Americi se mogu pronaći. Kad pričate s njima kažu da su kršćani, ili evangelici, a mi ih zovemo protestantima, iako su to zapravo razne denominacije izašle iz protestantizma. Ovaj propovjednik i ova zajednica su članovi pentakostalne crkve, koji vjeru u Boga ne slave ritualima mise i molitvenim mantrama već direktnim spiritualnim iskustvom, kajanjem za grijehe i primanjem Duha Svetoga. Pentakostalci su postali popularni u siromašnijim dijelovima latinske Amerike, a čini se da dobivaju sve veći broj sljedbenika. Propovjednik je izgasio pojačivač zvuka i prestao s govorničkom intonacijom.

-Mislim da nema potrebe za ovim zvučnicima, barem što se vjernika unutra tiče. Vidi, zvučnik je na vratima okrenut prema vani. Ovo je za ostatak mjesta, one kojih nema na misi, ceremoniji ili kako se već to zove- rekao sam Nilsu.

Svećenik je upalio svirati na zvučniku već snimljenu duhovnu pjesmu, a vjernici su počeli izlaziti. Mala djeca, stariji koji su jedva hodali, poneka odrasla osoba…

-Evo, i abuelo izlazi.- Nils ga je primijetio i krenuo prema njemu. Uzeo sam vreću s pivama i također krenuo ususret. Starac se nasmiješio, obradovao se kad nas je vidio. Pošli smo prema njegovoj kući.

-Idemo ovuda!- skrenuo je s puta ispod kuća, koje su držali stupovi. Abuelu je put bio poznat i stubovi dovoljno visoki da se nije trebao saginjati. Kroz blato je prolazio gegajući se. Imao sam na trenutke dojam da će pasti, ali se uvijek uspijevao dočekati na drugu nogu i nastaviti pokret. Dojmila me se ustrajnost njegova življenja, ustrajao je u borbi, u svakom danu. Pitao sam ima li mirovinu iz vojske, na što je odgovorio da nema, jer je uzeo sav uplaćeni novac za mirovinu. Nisam ga pitao što je s tim novcem učinio.

     Mi smo se morali zgrbiti da ne udarimo glavom od pod kuća ispod kojih smo hodali. Stigli smo do njegove kuće. Najprije smo sjeli na klupicu popiti pivu i popričati.

-Zašto ima toliko vojske i policije danas i večeras?- upitao je Nils Eliasa. Nakon kratke pauze abuelo je odgovorio:

-Cuiden los malos (čuvaju loše). Nasmijao sam se dvoznačnosti njegovog odgovora. Ostali smo još koji trenutak, ispili pivo do kraja. Abuelo je trećinu izlio. Nije mu sjela, kao ni meni, koji sam je na silu ispio. Popeli smo se u njegovu kuću, izvukli i zavezali viseće ležaljke i pripremili se zaspati. Noć je bila puna zvijezda, čistog neba.

-Večeras ne bi trebala padati kiša?- upitao sam abuela.

-Ne vidi se niti jedan oblak, vjerojatno neće padati. -odgovorio mi je. Očistio sam svoja stopala prije nego sam legao u ležaljku, uvukao se (kad bi se bacio u ležaljku imao sam osjećaj da ću polomiti sve grede) u laganu vreću za spavanje i počeo se namještati spavati, i usput sam razmišljao.

-Djed ovdje živi sam, unatoč tome što ima dvadesetosmero djece. Jedna kćer živi u blizini, ali ipak je on ovdje sam. Bez mirovine, ostario, u ovoj staćari koju je svojim nestručnim rukama izgradio. A ja, ja mu se zapravo više divim nego ga žalim. Tolike godine provodimo da bi stekli kuću, možda dvije. Radimo posao koji ne volimo kako bi imali mirovinu za starost. I na kraju dođe na isto. Ili smo toliko bolesni i ovisni o drugima da život i nije vrijedan življenja, ili i dalje možemo svojim trudom i umom preživjeti dan koji živimo pa sva ta priprema kojom smo osiromašivali našu mladost nije imala smisla.

     Zaspao sam. Iz dubokog sna me izvukla snažna kiša i vjetar koji je udarao u moj bok. Nadao sam se da kiša neće doći do mene. Postajalo je sve hladnije. Sklupčao sam se u fetus položaj i nastavio spavati.

     Nedugo nakon toga opet sam se probudio. Iz sna me izvukla potreba za mokrenjem. Tako to bude kad se pije pivo. Bio sam lijen ustati iz ležaljke, ali nije imalo smisla odgađati neminovno, ustao sam se i spustio na tlo. Vratio sam se i ostatak vremena u ležaljci proveo kunjajući, umoran bez ulaska u duboki san. Probudio se i abuelo. Čuo se zvuk mokrenja s balkona. On se nije zamarao suvišnim spuštanjem niz stepenice. Abuelo je otišao na doručak, a mi smo ostali ležati još par minuta.

-Idemo i mi?- predložio sam Nilsu. Ustali smo se, spakirali ležaljke i krenuli prema ugostiteljskom objektu gdje je sjedio djed.

     Našli smo ga kako sjedi na dugačkoj klupi, za isto tako dugačkim stolom. Pored njega su sjedila trojica i nasuprot još dva čovjeka, svaki sa licem punim brazda, pogledom koji je priča sama za sebe. Ispred njih su posluženi uštipci i crna kava. Mi smo naručili isto.

    Poslugu u objektu su činile djevojke, dvije starije žene i dvije mlade djevojke, adolescentkinje. Kuhinja se sastojala od jednog velikog ormara u kojem se držalo posuđe, dvije veće plastične posude za pranje posuđa i veliko uzdignuto ognjište na kojemu se u jednom kutu varilo meso, u drugom kuhala riblja juha, u trećem pekli uštipci i grijala voda za kavu.

     Uključili smo se u razgovor s ostalima. Pitali su nas otkud dolazimo, kakvom nam se čini Kolumbija i njihova regija Putumayo.

-Vi ovdje možete doći samo s putovnicom, a mi da uđemo u vašu zemlju moramo imati vizu.- reče nam jedan od prisutnih.

-Nije to tako, kolumbijci mogu slobodno ući u moju zemlju, tri mjeseca u komadu ili godišnje šest mjeseci, kao i ja ovdje.

    Ispričao sam im kako smo imali kolumbijce koji su radili prošlo ljeto tamo gdje sam radio i ja, ali se nisu pokazali kao dobri radnici, tako da su oblatili svoju naciju u tuđoj dalekoj zemlji.

-Važno je ponašati se dostojanstveno, marljivo i pošteno u nekoj drugoj zemlji, jer putnik nije samo on, on negdje daleko predstavlja cijeli svoj narod, i prema njemu će suditi kakvi su to ljudi tamo otkud on dolazi.

    Složili su se sa mnom i nastavili sa iznošenjem svojih mišljenja koji se nastavljaju na moje izrečeno:

-Svugdje u svijetu ima i dobrih i loših ljudi, marljivih i lijenih…

   Uživao sam u ovom trenutku. Vani je i dalje padala kiša, a mi smo sjedili, vodili jutarnje razgovore. Mirisala je kiša, blato, dim i vatra s ognjišta. Uštipci nisu bili mnogo drugačiji od onih kakvi se prave u mom kraju. Tako daleko, u ambijentu tako drugačijem od onog u kojem sam odrastao na trenutak sam osjetio miris doma, toplinu zajednice. Možda je to bilo i radi abuela. U njegovim borama, očima i artritičnim zglobovima vratio sam se u svoje djetinjstvo, kad sam živio i rastao uz svog djeda. Očevi i sinovi se vole, ali među njima postoji stalna borba i trzavice. Djed, kojem se primiče njegov mrak, i unuk kojem tek sviće, savršena su simbioza.

    Završili smo s doručkom, pozdravili naše nove poznanike i krenuli s djedom prema njegovoj kućici. Na putu nam je u susret dolazila mlada žena obučena u šarenu oskudnu odjeću. Krenula je prema nama i počela vikati. Okrenuo sam pogled u stranu, nisam htio razgovarati s njom. Izgledala je prljavo, umorno i rastrojenog uma. Krenula je prema djedu.

-Abuelo, ayudame!!! (pomozi mi!!!)- vikala je iz sveg glasa i bacila se na koljena u blato. Izgledalo je melodramatično i bilo bi smiješno da nije tužno.

-Što joj je?- upitali smo ga.

-Aguardiante (rakija)- odgovorio je djed. Uzeli smo naše stvari, izgrlili se s našim djedom i krenuli pješice put mjesta, kiša je i dalje padala, a naše čizme su tonule sve dublje u blato.

06.svibanj.22.

‍