‍

 Nastavio sam kajakariti unatoč prisutno strahu i adrenalinu i sreći koji su se izmjenjivali. Jedan dan kajakarenja voda je bila visoka od kiše koja je padala prethodne noći. Najprije smo hodali dva sata prateći mule i seljake koji su nam pomogli s opremom. Nevjerojatno je na kojim strminama ljudi odluče napraviti kuću. Jedini način da se nekih naselja dođe je pješice ili na muli. Mišićave ruke i noge, izraz lica u muškaraca, kao istesan u kamenu, s visokim gumenim čizmama, mačetom obješenom o struk, karirana košulja i šešir širokog oboda, to je campesino. Naši pomagači su trčali s mulama, držali ih za uzde, kontrolirali njihove pokrete dok su se penjali uz strmine ili prelazili preko kamenitih potoka.

    U meni se skupljala napetost, strepnja od onog što dolazi dok su ostali čavrljali o modelima kajaka, rijekama koje su dosad veslali i ostalim temama povezanima sa životom nekog tko vesla u divljim vodama.

    Odmah u početku sam bio napet, drven u veslanju a moj strah su osjetili i drugi.

-Smiri se, diši!-govorio mi je Mael. Krenuli smo niz brzace, uske i pune vode. U jedan s kompliciranim ulazom sam ušao bez problema, prateći liniju, pokrete Maela, ali se nisam snašao u bijeloj buktinji. Kajak se prevrnuo. Nisam vidio gdje sam ali osjetio sam da padam. Prevrnuo sam se tamo gdje voda počinje padati i stvarati valove. Pokušao sam se vratiti na površinu jednom, ali nisam uspio. Zaželio sam se zraka i odlučio sam plivati. Od odluke i početka plivanja do mojeg penjanja na kamen na obali traje vječnost i jedan trenutak. Ja se te vječnosti uglavnom ne sjećam, ali čini mi se da instinkt odradi dobar posao jer se nađem na obali, zadihan i umoran, ali u komadu.

-Jesi li dobro, možeš li nastaviti?- pitaju me.

-Da, nema problema, samo da ispraznim vodu iz kajaka.

     Nastavili smo. Prevrnuo sam se još jednom, ali ovaj put sam uspio eskimutirati, pomoću površine vode i vesla vratiti se natrag na površinu. Išli smo dalje. Dva brzaca sam prohodao sa strane. Nisam bio raspoložen za još jedno gadno plivanje.

   Na jednom brzacu sam se opet prevrnuo. U glavi sam doživio blokadu pa sam opet zaplivao, ali ovaj put sam držao veslo u jednoj ruci a kajak vukao sa sobom. Sam sebe sam spasio, s kompletnom opremom. Barem nešto.

   -Sad ulazimo u Rio Samana, u koju se Rio Domingo ulijeva. Ovo je rijeka s velikim volumenom. Samo morate pratiti moju liniju, da ne upadnete u (hidrauličke) rupe.

   Pratio sam ga u skoro bez treptaja, osim kad bi me zaslijepila voda koja bi me zaslijepila kad bih veslao preko ogromnog vala. Ovaj dio rijeke je bio impresivan, i pošto sam prateći vodiča izbjegao problematične dijelove brzaca, moje samopouzdanje se vratilo. Završio sam izlet sretan.

                 ***

   Dan poslije odlučili smo odmoriti. Spavali smo dugo koliko smo mogli, doručkovali i legli u ležaljke.

-Trebali bi krenuti u Cocornu, dignuti novac s bankomata i kupiti hranu.- rekao je Nils. Par dana prije smo se dogovorili to uraditi, na što sam pristao iako mi se nije dalo. Upitali smo Luisu, našu domaćicu, za smjer. Objasnila nam je, ali mislim da je Nils nije slušao pozorno, kao ni ja. Zbog toga smo hodali preko sat vremena i završili u pogrešnom mjestu. Na pogrešnoj planini također. Pitali smo seljake za smjer. Objasnili su nam pa smo krenuli i konačno stigli u Cocornu okupani u vlastitom znoju, malaksali i žedni. Htio sam najprije sjesti i popiti nešto, ali Nils je odlučio prvo pronaći bankomat. Na google mapsu bi ga bilo, ali ne i u gradu, pa smo se i dalje verali gore dolje po gradiću izgrađenom na obronku planine. Najstrmije gradske ceste koje sam ikad hodao sam vidio u gradu Cocorni. Našli smo bankomat. Sjeli smo u slastičarnu gdje smo konačno došli sebi. Odlučili smo se vratiti pješice. Sunce se spustilo i sad smo znali put. Kupili smo hranu i s vrećama krenuli natrag. Počeli smo raspravljati o politici i nakon nekog vremena shvatili da smo se opet izgubili. Još jedan sat uzaludnog hodanja, ovaj put po mraku. Stigli smo u Luisinu kuću potpuno iscrpljeni. Odličan dan odmora.

                            ***

   Posljednji dan u kajaku je prošao za mene odlično. Najprije smo pješačili oko sat i pol ispod planina preko rančeva i potoka. Rijeka koju smo veslali nije bila toliko puna vode niti toliko zahtjevna za mene. Taman toliko da mogu napredovati. Bilo je zanimljivih brzaca. Na dosta njih smo morali stati, pogledati ih prije nego odredimo kako ćemo veslati. Uvijek me je hvatala panika kad bih nakon promatranja ušao i kajak i krenuo odraditi zamišljeno. Kako uvjeriti tijelo da radi ono što sam u glavi zamislio. Ako zeznem neki pokret, sve pada u vodu… skupa sa mnom. A opet neko čudo se dogodi. Moje ja se izgubi, ostane samo moj pokret, i rijeka. Sve ide tako brzo i sporo u isto vrijeme.

     Na jednom brzacu sam se prevrnuo. Upao sam u hidrauličku rupu koja izbacuje tako da sam se vratio natrag na površinu. Problem je bila kaciga koja nije pristajala mojoj širokoj dinarskoj glavurini. Spala mi je s glave a na ramenima ju je zadržao konop koji je zatezao moj vrat. Opet sam je namjestio, ali idući dio rijeke nisam bio toliko opušten, tako da sam prošetao s kajakom na leđima jedan brzac koji je bio dosta zahtjevan. S rijekom smo završili bez ikakvih problema. Kad smo završili osjetio sam navalu sreće koja je pratila opuštanje mojih živaca. Sad mogu mirno ušetati u kraj ovog putovanja, zadovoljan i u komadu, lakše torbe jer sam zagubio neke komade odjeće, svoje japanke i naočale, ali zadovoljan putovanjem koje me je u isto vrijeme promijenilo i utvrdilo u ostajanju pri svojemu.

   Popili smo par piva u seoskoj birtiji, pored nasmijanih, glasnih i veselih campesinosa. Nils je nastavio razglabati svoje planove. Kupiti imanje ovdje, napraviti kompaniju ondje, snimiti ovo. Ja sam pratio njegov razgovor i povremeno upadao s primjedbama i prijedlozima, ali zapravo nisam htio moriti um s time.

    Dan poslije probudio sam se umoran i malaksao. Osjetio sam se bolesnim. Cijeli dan sam proveo izležavajući se na terasi ili u sobi. Nilsu je bilo dosadno i htio je da idemo negdje, ali nisam imao ni snage niti volje. Njemu se nije dalo nigdje bez mene tako da smo ostali raditi isto. Ništa. Putem do rijeka pio sam vodu s potoka s koje su vodu pili domaći i naš vodič Mael. Možda sam se tu zeznuo. Bio sam žedan i nije bilo druge vode, tako da nisam imao nekog izbora.

    Još jedan dan, ovaj put energija se vratila, s povremenim gubitkom ravnoteže. Dovoljno da se spakiram i krenem prema Bogoti. Pozdravio sam se s Nilsom koji je išao na još jedan kajak spust i krenuo prema Bogoti.

                             ***

   Prohladni veliki grad. Toliko velik i krcat ljudima, a opet savršen za posljednje dane putovanja. Završavam tamo gdje sam i počeo, samo ovaj put sa sjetnošću umjesto iščekivanja.

   Klima u Bogoti je poput prvih proljetnih dana u Europi. Može zapeći sunce, ali za tren mogu doći oblaci, hladnoća zatim kiša. Prosječna temperatura je između 15 i 20 celzijevih stupnjeva. Netko će na autobusnom stajalištu biti u kratkim hlačama i majici, a pored će stajati osoba u kaputu, dugim hlačama i čizmama. Meni hladnoća prija, nakon toliko vrelih i vlažnih dana, a preda mnom je europsko ljeto, dugi dani i jarko sunce.

-Što si vidio od Bogote?-pitao me prijatelj koji je htio pomoći.

-Ne puno toga, ali da budem iskren ne zanima me toliko, iako sam siguran da ima mnogo toga zanimljivog za vidjeti.

-Nemoj hodati do centra, uzmi taksi ili idi autobusom, opasno je.- savjetovali su me.

-Ne znam što mi mogu učiniti na ulici a da je gore od onoga što sam sebi činim- odgovorio sam i jezikom prešao preko oštrog zuba kojem je nedostajao komadić. Ljudi žive, odrastaju, hrane se strahom. Negdje strah pomaže, a negdje i muti stvarnost.

-Moraš biti svjestan svoje privilegije bijelog muškarca koji je slobodan lutati svijetom- rekla mi je jedna poznanica, mlada feministkinja s kojom sam ušao u raspravu.

   Da, svjestan sam slobode koju imam, ali koja mi nije samo data. Ovdje sam europljanin s privilegijom, na zapadu europe neotesani balkanac, a za dva danu u Zagrebu ću biti snalažljivac hercegovac koji se negdje nakrao pa putuje. Na kraju nevažno. Što je krajnji poučak kojim mogu završiti ovaj tekst?

    Možda to da želim živjeti što duže, još jedan dan. A opet, ne živjeti zguren, u strahu od smrti koja nas prati, nego prihvatiti njezinu prisutnost. Smrt je već tu, a danas smo samo ukrali.

‍